DUŠAN BAJEVIĆ – Princ sa Neretve

DUŠAN BAJEVIĆ (1948.) Jedan iz Veležove ekipe rođenih Mostaraca, od rijetkih koji ničim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja s početka devedesetih dala je toj tituli dodatno značenje. Zaista, Bajević se prinčevski ponio. Živio je i radio u Grčkoj i kao da ga se nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene riječi podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovački kamen tri duge godine. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema veće tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjećaj valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo gdje je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca.

Dušan Bajević zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje će umrijeti, ali više je u njemu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je načinjen namučeni grad. I eto, tako je Bajević doživio da priča o njemu ne počinje od njegove igračke veličine. Koliko god to za čovjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo prinčevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajević je bio najbolji jugoslavenski napadač svoga vremena i – nije pretjerano – najveći klasični centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina i Jugoslavija ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u klubu velike četvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i čisto, nije imao razloga tući se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguće čuvati. Ako se ne radi o optimizmu sjećanja – a ni od toga ne treba bježati – Bajević je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadača. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila fudbalska strategija, pa neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrače. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu.
Otkad ga se sjećamo, Dušan Bajević nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajevićeva je frizura prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije bila moderna, štaviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini koji se mogao tako češljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a očevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajeviću je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukčijim očima jer je bio i ostao princ.

Komentari