Tekst pisao Vlado Perović, novinar iz Crne Gore
Završio je kao većina velikana, sa mikrofonom, na pres konferenciji, u suzama, jer se oprostio od najveće ljubavi, lopte. Iako je godinama nemilice šamarao, šutirao, udarao, ona je bila i ostala, za njega, jedina i neponovljiva, sa njom se najlakše dogovarao, ona je uvijek znala da ode upravo tamo gdje je on želio. I na 20, 25, 30, 40 metara od gola, Žuninjo Pernambukano je sa loptom mogao sve.
Antônio Augusto Ribeiro Reis Jr. je jedan obični Reizinho da Colina. Šalim se, naravno, da bi te navijači Vaska proglasili ”malim kraljem brda”, što je inače asocijacija za mjesto gdje se nalazi njihov stadion, onda stvarno moraš biti poseban. U društvu Romarija, Edmunda, Žuninja Pauliste, sve redom standardnim brazilskih reprezentativaca i legendarnih fudbalera, biti tako prepoznat, znači sve.
A Pernambukano je imao sve. Iako su mnogi mislili da je nezgrapan, imao je savršenu samokontrolu i sjajan balans, jer je na najbolji mogući način znao da dodijeli loptu saigračima i pod najneobičnijim uglovima. Izgledao je nezainteresovano na terenu, nekada vam se činilo i da ne trči uopšte, a opet svuda ga je bilo. Ipak, pravi problemi za navijače rivalskih ekipa dolazili su u momentu kada je sudija presuđivao u korist Vaska ili Liona, gdje je sedam puta zaredom osvajao titulu prvaka Francuske.
Džaba su u tzv. živom zidu poskakivali, mogao je golman da postavi i desetoricu ispred njega. Bio je dovoljan mali zalet, perfektan dodir, tehnički obogaćen nečim što Svijet nije znao ranije i mreže su se cijepale. Bio je jedini kojem je od trenutka udarca do trenutka kada lopta pređe gol liniju lopta mijenjala dva puta pravac. Kao kad umješni server na odbojci pošalje tzv. lelujavu. Tako su, kao pijani, golmani lelujali pred Žuninjom.
Učili su od njega mnogi, pa i ovi danas najčuveniji izvođači slobodnih udaraca, poput Pirla i Kristijana Ronalda, ali metež koji je nastajao na tribinama kada se lopti približi on, ne ponavlja se. Tražio je uvijek pipak, mjesto gdje se pumpa lopta, podesio pod određenim uglom i uglavnom šutirao sa takvom lakoćom, da vam se čini da to isto tako, može svako. Da, baš kao iz reklame za kanal o kuvanju. Lako, može svako.
Nije to bilo ni lako, niti je to mogao iko kao on. Njegovi šutevi kao golu bili su kao izbačene košarkaške lopte iz zglobova Timija Hardaveja, bez rotacije. Te lopte su ujedale vazduh, prodirale pod najčudnijim okolnostima, ulivale strah na putu ka mreži. Strah u očima jednog od najboljih golmana svih vremena, Olivera Kana, nakon primljenog gola iz slobodnog udarca momka iz oblasti Pernambuko, govorio je više od bilo koje riječi.
Kada je odlazio iz Liona, na pres konferenciji nije progovorio ni riječ. Zamjerio mu se tada Žan Mišel Ola, predsjednik kluba, jer je mislio da je naš Žuninjo, star i spreman za penziju. U Kataru je osvojio još jednu titulu i kup, pripunio žiro račun i vratio se na mjesto zločina. Vasko de Gama je osvojio sa Žuninjom sve, nakon njega skoro ništa, a on je bio spreman da igra za 100 eura nedjeljno. “Otišao sam kad je trebalo najviše da dam klubu, sad dajem koliko mogu, za najmanje što klub može da odvoji.”
Nije se grlio i mazio sa inertnom upravom, pa je igrao malo i u Americi, u Njujork Red Bulsima, ali je srce tražilo još jednu šansu za Vasko. Srce je htjelo, glava tražila, ali leđa nijesu izdržala, pa se u 39. godini veliki mali kralj brda povukao sa scene. Svaki put kad neka ekipa prekid sa 35 metara pretvori u mekani centaršut ili dodavanje na bok, sjetiću se Žuninja Pernambukana. I zamisliti loptu u rašljama. Tamo joj je najljepše.
(FOTO: AFP)
