Tekst pisao: Vlado Perović
Vilijem Entoni rođen je u Brižu, u Belgiji. Imao je 21 dan u trenutku kada je prvi put udahnuo vazduh u Francuskoj. Njegov otac, Amerikanac, profesionalni sportista, dobio je ponudu da se dokazuje 15 dana u Parizu i nije je odbio, na radost, njegove majke, manekenke, Holanđanke. Zbog besanih noći uslovljenih rođenjem djeteta, nije bio baš najbolji na probnom radu, ali je zahvaljujući minulom, dobio višegodišnji ugovor. Nije ga odradio do kraja, završio je karijeru u Normandiji, poznatijoj po drugom svjetskom ratu i Danu D.
Mali Vilijem Entoni nije krenuo očevim stopama, volio je fudbal i nije vjerovao da će biti dovoljno visok. Ipak, sa 15 godina i to se promijenilo. Uz sjajan osjećaj za prostor i brzinu, imao je i dovoljno hrabrosti da uđe u kontakt sa višim, jačim, a njegova moć snalaženja opčinila je i čelne ljude obrazovne ustanove za sport i učenje, gdje je završio kao stipendista i postao dio francuske sportske elite. Upravo je u to vrijeme dobro razmislio i odlučio da preda papire za francusko državljanstvo. Odbio je pozive brojnih koledža, a sa 18 godina postao je najbolji mladi igrač Evrope u timu u kojem su mu saigrači bili budući kum i najbolji prijatelj.
Kao i njegov otac, na probnom radu, ali u Americi, nije se najbolje snašao. Najbolji defanzivac njegove buduće ekipe, ”prebio ga je kao mačku”, ali video snimak njegovih najboljih poteza omogućio mu je novu šansu. A tada je bio fascinantan. Toliko dobar da su ga njegovi budući poslodavci zamolili da više ne trenira bilo gdje, samo da bi ga sakrili od konkurencije. Poslušao je savjet, a ostalo je istorija. Već u prvoj sezoni osvojio je titulu, zatim drugu, treću. Mnogi su dobijali epitet najboljeg igrača svijeta na poziciji na kojoj i on igra, a Vilijem Entoni bio je na marginama, uporno sakupljajući trofeje.
Svake godine, osim 2011. za razliku od ostalih evropskih zvijezda, bio je prvi na pripremama reprezentacije. Za vrijeme štrajka u najboljoj ligi na svijetu, vratio se u Francusku, igrao za 2000 eura, iako je za samog sebe platio osiguranje u iznosu od 250 000. Kupio je čak i 20 odsto akcija kluba u kojem je igrao, da bi pomogao u vrijeme ekonomske krize, a još 20 odsto mu je zagarantovano kada završi karijeru. Platio ih je iznad cijene. Nikada nije odbio poziv za reprezentaciju, osim za to jedno svjetsko prvenstvo, zbog nesređenih odnosa u porodici, razvoda od holivudske zvijezde. Njegova riznica reprezentativnih trofeja bila je oskudna, vjerovatno je više medalja dobio iz biologije u osnovnoj i srednjoj. Samo po srebro i bronza.
I dok su se individualni uspjesi množili, vrijedni debelih memoara, već u tridesetoj on je imao snage za još jedan pohod. Četvrta titula u Americi pobjegla mu je za poen, a on je izašao samo jači. Sada je njegov prateći orkestar bio mnogo harmoničniji. Kada je on otišao preko Atlantika, bio je treći Francuz koji je potpisao profesionalni ugovor. Sada, uz njega i kuma, bilo je još šest takvih igrača, možda manje klase, ali vrijednih i ornih da idu do kraja.
Vilijem Entoni bavi se i humanitarnim radom u slobodno vrijeme, dijeli skupe ulaznice onima koji to ne mogu da priušte, uživa u razgovoru sa ljudima, voli da stvara muziku. Svakog dana sazna nešto novo o sebi i okolini, vaspitavan je da postane šampion, dugo se nalazio u njihovom društvu. Zato i ne čudi što je u noći prije finala evropskog prvenstva u košarci ušao u sobu Nikole Batuma, zagrlio kuma, Borisa Diaa i iskreno rekao, ”mnogo sam umoran, preuzmite”. Zato je danas Francuska šampion, a Toni Parker čovjek koji je poput Doka Holideja, ušao tiho i otišao u legendu. Kada nešto nosiš u srcu, nijesu bitni ni porijeklo, ni roditelji, ni mjesto rođenja, već želja da ljubav koju dobiješ, uzvratiš
